Ljudi ne smeju da manipulišu genima, jer bi ih to moglo voditi uništenju.
Stiven Hoking smatra prisustvo tvorca izlišnim, ali ja bih voleo da ga upoznam i da mu ispričam priču o genima i velikom Pijanisti – kaže u razgovoru za Portal RTCG doktor Sang K. Li (Sang Chung Lee), genetičar, alergolog, internista i svetski poznat predavač.
Dešifrovanje ljudskog genoma smatra se jednim od najvećih otkrića u istoriji nauke, ravno otkriću točka. Ono ima mnogo dobrih aspekata, ali otvara mogućnost i za opasne zloupotrebe. Kuda te zloupotrebe mogu odvesti čovečanstvo i da li je čovek dešifrovanjem genoma došao do same tajne života i da li on, u tehničkom smislu, uopšte može do nje doći?
Otkrivanje ljudskog genoma i načina na koji on funkcioniše, može da nas dovede do veoma ozbiljnih posledica koje bi mogle uništiti sva živa bića (koja imaju DNK) ili nas to otkriće može povesti u suprotan smer. To poznavanje divne tajne života može biti najveći blagoslov za ljudska bića. Da obrazložim. Mi smo živi, sva živa bića su živa i zdrava zbog harmonične aktivnosti gena. Jednostavan primer. Klavijatura na klaviru ima 88 dirki. U ljudskim ćelijama postoji 20. 000 različitih dirki, a to su geni, dakle, 20.000 različitih gena. Neko na njima mora da svira. Bez ozbira koliko je lep i skup vaš klavir, ako na njemu svira loš pijanista i muzika će biti loša, a to niko ne želi da sluša. Isti klavir, ali sada na njemu nastupa odličan pijanista. Dok on svira – iz klavira će poteći divna muzika. Geni su poput te klavijature. Na našim genima mora neko da svira. U kompjuteru imate različite instalirane programe. Ako neko bez poznavanja kompjutera, koristi programe, može da pokvari kompjuter i programe u njemu. Naš gen mora biti upotrebljen od strane nekoga ko zna sve o fenomenu života i o vrlo prefinjenim životnim procesima, koje ni mi doktori danas ne poznajemo. Primer: U ljudskom telu, ćelije raka se stalno proizvode iako mi toga nismo svesni. Gen u ćelijama imunog sistema se aktivira. Kada se on aktivira tj. uključi on proizvodi neverovatnu supstancu koja ubija rak koju i farmaceutska kompanija može da prozivede. Ali, svi su ti proteini, ili bilo koje druge supstance koje naše telo proizvodi, mnogo superiorniji nego ljudska, naučna tehnika prozvodnje.
Ako mi naučnici verujemo da ljudi mogu da “sviraju” na tom genu – klaviru (a to je ono što pokušavamo danas da uradimo) mi ćemo uništiti naše zdravlje, a usput i druge stvari. Poput GM hrane. Mi mislimo da radimo nešto dobro, a u suštini ne znamo ni konačni ishod, niti posljedice. Mi ljudi ne bi trebalo da manipulišemo genom. Gen “svira” tako harmonično, jer njime upravlja najveći pijanista koji poznaje naše gene i zna kako da proizvede neverovatne supstance koje ubijaju rak. Danas, iako znamo da imuni sistem može da proizvede supstancu koja uništava rak, mi sami ne možemo da je proizvedemo. Moramo biti svesni da našim genom mora da rukuje nadljudsko znanje i nadljudska sposobnost. Ja predlažem da mi ljudi – profesionalci medicinske struke odustanemo da kontrolišemo naše gene, veštački, uz pomoć našeg znanja. Gen zahteva mnogo veći nivo znanja. Ja to nazivam sveznanjem i svemoći. Nama je potrebna neka vrsta nadljuskog, božanskog pijaniste.
Poznato je filozofsko pitanje: šta je starije – kokoška ili jaje? U genetici bi ono glasilo: šta je starije – DNK ili belančevine od kojih je DNK sastavljena?
Belančevine ne mogu da sačine DNK. DNK nije produkt belančevina. Jaje je proizvod kokoške, a kokoška je proizvod jajeta. Ovo pitanje ne možemo formulisati i za gen. Ako belančevina može da proizvede DNK, onda je ovo pitanje na pravom mestu. Iako geni mogu da proizvedu belančevine, belančevine ne mogu da proizvedu gene. Gen je rečenica, sačinjena od reči. To je kod života. Kod proizvodi belančevine, a ne obrnuto. Dakle, gen mora da bude prvi, ne može biti drugačije.
Nauka je na pragu da dešifruje i genom pšenice, za koji se tvrdi da je kompleksniji od ljudskog, a sve u cilju povećanja njenih prinosa. Podaci Svetske organizacije za hranu kažu da je prirast stanovništva na planeti toliki da će narednih pet godina morati da se duplira sadašnja proizvodnja hrane. Očito nauka će u tome uspeti, ali kakvu ćemo to hranu jesti, ako znamo da je GM hrana štetna po zdravlje?
Naučnici su uspeli da udvostruče prozvodnju pšenice. Slažem se, oni će uspeti u proizvodnji veće količine pšenice, ali nisam siguran da taj uspjeh može biti primenjen i na naše nutritivne potrebe. Iako ta nova pšenica može da nam obezbedi dovoljno ugljenih hidrata i bjelančevina, ne znamo kakve će zdravstvene posledice ta proizvodnja prouzrokovati. Time ne možemo da ekspirimentišemo. To što naučnici pokušavaju da urade je opasna stvar. Ponovo napominjem da ljudska manipulacija gena može da povede ljudsku vrstu ka uništenju.
Evo jednog primera. Naučnici su želeli da udvostruče, utrostruče prozvodnju kukuruza. Najveći su problem bili insekti koji su jeli taj kukuruz. Ljudi su krenuli da unište insekte. Otkrili su otrov koji proizvode bakterije stafilokoke. Naučnici su uzeli gen stafilokoka koji proizvodi taj otrov, stavili su taj gen u kukuruz. Kukuruz je rastao i instekti ga nisu napadali. Prinos se utrostručio, čak u nekim slučajevima i učetvorostručio. Naučnici su bili oduševljeni: “Uspeli smo!”
Ali, sledeće se godine populacija leptira smanjila. Zašto? Kada se kukuruz oprašivao, vetar je raspršio polen. Leptiri polažu svoja jajašca ispod lišća raznovrsnih biljaka koje rastu u blizini kukuruznih polja. Jaje postane gusenica i hrani se lišćem biljke na kojoj je položen. Gusenica umire. Zašto? Zato što se hrane i otrovom koji je bio na polenu, koji se našao na lišću. Kada leptiri izumiru nastaju veliki problemi prilikom oprašivanja. Dolazi do katastrofalnog smanjenja prinosa i drugih biljnih vrsta. Mi ljudi nemamo to proaktivno znanje kako bismo mogli da manipulišemo genima. Ja bih želeo da mi naučnici ostavimo gene nekome ko je Svemoguć i Sveznajuć, onome koji je najbolji pijanista na klavijaturi naših gena.
Osim gena, pokazuju epigenetička istraživanja, od roditelja u genima ponekad nasleđujemo i posledice koje su ostavile životne okolnosti. Ispitivanja s miševima pokazuju, na primjer, da mužjaci izloženi stresu prenose na potomstvo i sklonost ka anksioznosti. Za te će miševe ista situacija biti stresnija – u odnosu na srodnike po ocu, koji su začeti prije nego što je otac- miš bio izložen stresu. Da li bi to moglo da važi i za ljude? Da li, dakle, i ljudi imaju to “genetsko pamćenje”?
Da, to se definitivno može primeniti i na ljudska bića. Ali, postoji razlika između nas i životinja. Mi možemo racionalno ili logički da zaključimo da postoji nadljudsko sveznajuće, svemoguće Biće koje svira na klavijaturi naših gena. Životinja ne može da donese takav zaključak.
Miš ne može da se oporavi od takve genetičke štete. Kao što svi znaju, oboljevanje od raka, dijabetesa ili neke druge bolesti je prouzrokovano promenama na genu. Gen je doživeo lošu promenu. Ali u nama postoji i proces zalečivanja. Moderna medicina ne može da izleči dijabetes. Moderna medicina samo može da kontroliše nivo šećera u krvi, ali ona ne može da povrati gen u pređašnje stanje. Sve dok se vaš gen ne povrati u normalno stanje – vi ne možete da se oporavite (izlečite) od bolesti prouzrokovane promenama na genu. Danas znamo da se naši geni konstantno menjaju, zbog različitih faktora. Uprkos tome, gen može da se oporavi. Životinje ne poznaju tu moć koja dolazi od sveznajućeg, svemogućeg Bića. Mi ljudi možemo da razumom zaključimo da takav Pijanista mora da postoji.
Ćelije raka kojih mi nismo ni svesni u našem organizmu, mogu biti na divan način uništene uz pomoć aktiviranja gena imunih ćelija. Kada vi aktivirate, tj. uključite gene koji su prethodno bili isključeni uz pomoć potrebne energije koju ja nazivam životnom energijom. Bez životne energije gen ne može da se uključi.
Mi naučnici smo pre verovali da se gen sam od sebe aktivira i deaktivira, da sam od sebe radi. Ipak, nije tako. Danas znamo da gen ima prekidače na sebi, i tom prekidaču je potrebna energija signala, energija koja će ga aktivirati, uključiti.
Mi živimo zbog te divne životne energije, koju dobijamo od tog nadljudskog bića, tog divnog Pijaniste.
Kako komentarišete pojavu crvene kiše, koja je pala 2001. u dvorištu indijskog naučnika Godfrija Luisa u kojoj su nađene sitne strukture nalik ćelijama koje se razmnožavaju iako nemaju DNK. Specifično je i to što se te strukture množe i na izuzetno visokim temperaturama, što nije moguće sa organizmima sa Zemlje. Luis veruje kako su mali crveni vanzemaljci došli uz pomoć meteorita koji je izgoreo u Zemljinoj atmosferi. Da li je nešto tako moguće?
Ne mislim da je ovo naučno potvrđena činjenica, a i samo pitanje je vrlo hipotetičko. Mi ne možemo da eksperimentišemo na ovom primeru. Ne znam kako su se te “strukture” ramnožavale i na tim visokim temperaturama, tako da ja ne mogu da odgovorim na ovo pitanje.
Vi u svojim razmatranjima o čoveku, prirodi i univerzumu uvek vidite aktivno prisustvo Boga. Stiven Hoking, jedan od najvećih umova našeg doba odbija mogućnost prisustva vrhovnog bića u univerzumu, jer smatra da svi zakoni univerzuma deluju tako da je njegovo prisustvo izlišno. Ostavljao je mogućnost za postojanje Boga pre velikog praska, ali budući da taj period karakteriše stanje singulariteta, kad nema ni prostora ni vremena, Hoking je i tu isključio njegovo postojanje. Može li, dakle, univerzum i njegove najdublje tajne biti objašnjeni bez prisustva Boga?
Ja bih zaista voleo da upoznam Stivena Hokinga da bih mu pričao o genima. Želim da mu ispričam o ovom velikom Pijanisti.
Stiven Hoking je fizičar. Mislim da ne poznaje dovoljno dobro biološke procese. Iz tog razloga on nema saznanja o životnoj energiji koja utiče na gene, koja održava naše zdravlje i život. Fizika se bavi neživom materijom i energijom. To je sve. Nešto što se zove ljubav nije značajno i važno za neživu materiju. Između neživih stvari jedina energija potrebna u njihovom odnosu je fizička energija. Ali postoji energija koja se zove životna energija koja sadrži ljubav, lepotu, moć istine. Na tu fizičku “stvar”, fizičku materiju ne može da utiče životna energija.
Otkako sam stigao u Crnu Goru stalno posmatram ovu ekskluzivnu lepotu prirode i divim se. Moji moždani talasi se menjaju. I ta duhovna energija može da utiče na električnu energiju u mom mozgu. Moj zaključak jeste da ova duhovna energija može da utiče na fizičku energiju.
Mislim da je Stiven Hoking vrlo svestan zakona očuvanja energije.
Recimo da ja verujem u teoriju velikog praska. Ona se bavi samo fizičkim fenomenom. Da bi veliki prasak bio moguć, moramo da imamo ogromnu količinu energije čak i pre velikog praska. Prema zakonu očuvanja energije koji svi fizičari znaju, energija je nešto što niko ne može da proizvede. Energiju ne može niko da uništi, potroši. Ona samo menja svoju formu. To znači da je energija večna. Ona je bila tamo oduvek i tamo će biti zauvek. Ta energija može da postane masa. Ogromna energija može da postane Zemlja, Sunce, može da formira galaksije.
Zato i Biblija – Sveto Pismo kaže: “U početku beše Reč…” A to znači da je postojala svemoguća, sveznajuća divna ljubav. Ljubav je ta koja želi da stvara. Zato što ljubav želi da daje. Ako ljubav ne daje, onda ne postoji razlog za njeno postojanje. Bog je ljubav, On zato i stvara. Možda je u tom procesu i koristio veliki prasak. On je ta energija pre velikog praska. Ne mislim da Stiven Hoking ima logičko objašnjenje kojim bi porekao postojanje ove najveće Energije koja stvara. Ako ta energija nije ljubav (pre velikog praska) onda se to stvaranje ne bi desilo. Energija pre velikog praska je bila ljubav, a i posle velikog praska bi bila ljubav. Zbog toga je i stvoren univerzum – planete, biljke, životinje i ljudska bića koja u sebi imaju gene – gene koji zahtevaju tu divnu životnu energiju.
Slavko Đurđić
Preveo: Miroslav Boljević
Izvor: rtcg.me