To se dogodilo nekoliko godina ranije u Misispiju, kada se grupa crnaca i belaca sastala da učestvuju u konstruktivnom dijalogu nakon godina podozrenja i zlovolje među njima. U jednom trenutku jedan mladi crni sveštenik je ustao. „Postoji blizu sedam hiljada linčovanih u državi Misisipi, ali nikada nisam čuo belog sveštenika da propoveda protiv rasizma”, rekao je. „Potrebno mi je da znam – zašto?”
Napetost je zavladala prostorijom. Konačno jedan stariji beli sveštenik je ustao. Mogao je burno da pokuša da odbrani svoj rad. Mogao je da se upusti u detaljnu racionalizaciju. Mogao je tvrdoglavo da negira da je učinio bilo šta loše.
Ali umesto toga on je rekao: „Pretpostavljam da je pitanje zapalo meni. Da vam kažem istinu, to je bio strah. Jednostavno sam se bojao – bojao svojih ljudi i posledica. Tako smo samo stajali po strani. A istina je, ne znam kako to da ispravim. Voleo bih da se vratim unazad, ali ne možemo. Sve što mogu da uradim je da vam kažem – žao mi je. Žao mi je.”
Tako su dva bivša protivnika prišla jedan drugom i zagrlili se. Nije bilo suvog oka u prostoriji. A Bog je bio zadovoljan.
Malo stvari ubrzavaju proces mira kao ponizno priznanje naših sopstvenih grešaka i traženje oproštaja. To govori našim protivnicima da smo tako ozbiljni po pitanju poštenog ponašanja u trvenju među nama,da smo spremni da pređemo preko ponosa i ličnih interesa da priznamo da imamo deo lične odgovornosti za raskol.
Šta je sa protivnikom u vašem umu? Budite pošteni: da li ste bar delimično odgovorni za sukob među vama? I ako jeste, ne bi li trebalo da preduzmete korak traženja oproštaja za to?