Laboratorijske analize i dijagnostičke mašine ne bi bile toliko opasne kada lekari ne bi bili toliko ovisni o količini informacija koje ovim putem dobijaju. Kako su brojke i statistike Moderne Medicine zapravo jezik bogosluženja, količina informacija se smatra svetinjom, to je reč boga, zapravo poslednje slovo u određivanju dijagnoze. Bez obzira da li su alatke jednostavne, kao termometar, vaga, prilagođena bebi formula, ili je u pitanju složenija mašinerija kao rendgen, EKG, EEG i laboratorijske analize, ljudi i lekari su zaslepljeni i sve više otrgnuti od zdravog razuma i kvalitetnog suda lekara koji je zapravo sam jedini pravi umetnik dijagnoze.
Vage prave raznorazne probleme u pedijatriji i akušerstvu. Pedijatar meri bebu i uznemiri se ako beba ne dobija u težini određenu gramažu. Ponovo, on će zameniti kvalitet, kvantitetom. A mnogo važnije pitanje je: Kako beba izgleda? Kako se ponaša? Kako vas posmatra? Kakvi su joj pokreti? Kako joj radi nervni sistem? Umesto da se osloni na ova osmatranja, lekar poseže sa brojkama. Ponekad dojena beba ne napreduje onoliko brzo koliko bi to želeo lekar. Zato lekar uvodi humanu bebi formulu – na štetu i majke i deteta.
Trudnice takođe ne treba da se obaziru na vagu. Ne postoji tačna ni idealna težina za buduću majku. Iznova, mnogo je važnija procena kvaliteta nego kvantiteta. Trudnica treba da unosi pravu hranu, ne samo „preporučene količine“ bilo koje hrane. Ona s pravom treba da se mane vage.
Proslavljena bebi formula za flašice je sledeća napast. Pedijatar kaže majci da se postara da beba dobije „x“ količinu prilikom svakog hranjenja, i za čudo, ona će se toga čvrsto držati. I prilikom svakog hranjenja, ona se pati, upinje, trudi, insistira, preti, ali uspeva da nalije tu određenu količinu u bebu. U većini slučajeva, beba će da povrati veći deo toga. Rezultat cele procedure su loša osećanja majke i deteta – puno uznemirenosti i napetosti, tamo gde bi trebalo da bude ljubav i uživanje. Da ne pominjemo veliku šansu da dete kasnije u životu pati od preterane težine.
Merenje temperature je takođe sasvim beskorisno. Prvo pitanje koje lekar postavlja majci telefonom kada ga ona zove da se požali na bolest, je, da li dete ima povišenu temperaturu. Ovo pitanje nema smisla jer postoje sasvim neškodljive bolesti koje prati vrlo visoka temperatura. Rozeola, na primer, je uobičajena dečja bolest, sasvim bezopasna; prati je vrlo velika temperatura, od 40C. S druge strane, ima mnogo smrtonosnih bolesti, kao što su tuberkulozni meningitis i druge, koje ne idu uz povišenu temperaturu ili je temperatura čak i snižena. Lekar treba da dobije kvalitetne informacije, da ispita kako se dete oseća, ponaša, šta je majka primetila neobično. Oslanjanje na brojke služi samo da osnaži ceo proces u „religijskom smislu“. Pošto je to samo nepotrebni ritual, kada ih lekar pita o temperaturi, majke treba da kažu: „Jao, ne znam; nisam merila.“ Ili, „Nemam termometar u kući.” Lekar će naravno pomisliti da je majka luda, ili da je neki zdravstveni sektaš, ili čak da je poremećena, pa zato savetujemo da pucate na visoke brojke. Ako želite da privučete lekarsku pažnju, odaberite brojku, 39 recimo. A kada lekar dođe i vidi da je temperatura normalna, ili oko 37 stepeni, vi samo uskliknete „Ali, bila je mnogo viša!“ Ako vam lekar ne poveruje, jedino što može je da vas okrivi da niste dobro pročitali termometar. Čak i sami možete da ga preduhitrite rečenicom „sigurno sam ga pogrešno pročitala!“ Tada, kada premostite svetu barijeru termometra, doktor i vi možete da se pozabavite ozbiljnijim temama.
Uobičajena opasnost kada idete na neki pregled je to što ćete biti upotrebljeni i u neke druge svrhe. Na dečijim klinikama lekari često postavljaju pitanja majkama: „Da li dete ide na nošu?“ Svaki dečak koji do četvrte godine nije istreniran da ide na nošu biva izdvojen i upućen na urološki pregled, koji je između ostalog, podrazumeva i cistoskopiju. Sva ta četvorogodišnja deca često moraju da prođu cistoskopiju! Ovo važi i za ostale specijalnosti, naravno. Da bi se odobrio studijski program kardiologije, stažisti moraju da obave minimum od – 150, 200, 300, nebitno – uvođenja katetera u srce svake godine. Postoji i velika tendencija da se kupe ljudi sa ulice, da bi im se odredilo neophodno uvođenje katetera u srce!
Zbog povećane opasnosti da vas lekar upotrebi za svoje potrebe, najbolje je da se odnosite prema svakom lekaru koji je uključen u neko istraživanje, ili predaje na medicinskom fakultetu, kao prema potencijalnoj opasnosti. Što se nas tiče, lekar koji tretira pacijenta, treba da se bavi svojim pacijentom. Ostavite istraživanja i podučavanja onome koji se samo time bavi. Kada se lekar pojavljuje u dve uloge, to mora da čini sa neizmernom obazrivošću. A tako treba da se ponaša i njegov pacijent.
Prirodno, najzlokobnija i opasna situacija u kojoj možete da se nađete, je doktorova potreba za regrutacijom pacijenata. Bez ritualnog sistematskog pregleda, internisti ne bi imali para da plate zakup prostorija! Na koji drugi način može doktor da obezbedi stalni priliv sakralnih žrtava za potrebe svoje svete Crkve, bez redovnog pregleda? Biblijsko jevanđelje kaže: „Mnogi su pozvani, ali malo ih je odabrano”, dok je Crkva Moderne Medicine izbacila drugačiji slogan: „Svi su pozvani i većina je odabrana.” Godišnji sistematski pregledi nekada su se preporučivali samo visoko rizičnoj grupi industrijskih radnika i prostitutkama. Danas, lekari preporučuju da svi idu na redovne preglede, bar jednom godišnje. Za poslednjih pedeset godina redovnih pregleda, međutim, nije nađen ni delić dokaza koji bi pokazao da oni koji idu na redovne preglede žive duže od onih koji izbegavaju lekare.
Zbog jasnih rizika koje nose, rekli bismo da je za vas neosporno bolje da ne idete na sistematske preglede. Moglo bi da se kaže i ovako: vi ste, na neki način, izloženi na milost i nemilost svog lekara. To što ste uopšte u ordinaciji znači da ne znate kako vam je, šta se dešava sa vama i da želite da vam to lekar kaže. Znači, spremni ste da se odreknete svoje dragocene slobode, slobode samospoznaje. Ako vam on kaže da ste bolesni, vi ste bolesni. Ako vam kaže da ste dobro, vama je dobro. Lekar postavlja niz ograničenja kojima određuje šta je normalno a šta nije, šta je dobro, a šta loše. Čak i kada biste zaista mogli da se oslonite na lekarsku koncepciju normalnog i nenormalnog, bolesnog i zdravog, dovoljno zastrašujuća činjenica bi bila već samo to što mu se predajete na milost i nemilost. Ali, vi ne možete da se oslonite na njega. Mnogi lekari nisu sposobni da prepoznaju zdravlje, iz prostog razloga što su na fakultetu učili samo o bolestima, a ne o zdravlju. Zato što imaju oštrije oko da uoče znake bolesti nego znake zdravlja, i zato što nemaju nikakav koncept relativnog značaja ovih znaka za život određene osobe, oni su skloniji tome da vas pre proglase bolesnim nego zdravim.
Dok god lekar ima kontrolu, on može da odredi ili manipuliše granicama zdravlja i bolesti na način koji on izabere, uže ili šire –zavisno od njegovih namera i interesa. Na taj način, on je u prilici da manipuliše količinom bolesti. Na primer, on može da proglasi visokim pritiskom sve što je malo iznad ili u gornjoj granici normale. I to može i da leči na odgovarajući način – obično sa vrlo jakim lekovima. Bolest tako može da se pojavi u manjem ili većem delu populacije. Ako odredi da je jedan metar odgovarajuća normalna visina deteta, on može da proglasi sve što je ispod ili iznad toga, bilo da je u pitanju jedan, dva ili deset posto – kao odstupanje od normale, što zahteva dalje analize. On može i da odredi granice normalnih vrednosti krvi ili urina kao i elektrokardiogramskih očitavanja, tako da 1% populacije dobije oznaku „moguća abnormalnost, zahteva dalja ispitivanja”.
Doktor može da proglasi bolest i tamo gde uopšte nema bolesti. Konačno, u tih stotinu dece kojima je merena visina, u svim tim analizama krvi, urina, merenjima elektrokardiograma, neko je morao da se nađe u gornjoj ili donjoj granici normale. Malo je ljudi kojima se neće u trideset ili četrdeset obavljenih analiza pojaviti bar jedna „statistička abnormalnost“ koja će onda dovesti do cele serije potencijalno štetnih medicinskih procedura.
Treba da uzmete u pamet – i da toga budete svesni – koji je lekarov lični interes. Doktori skoro uvek dobiju nagrade i pohvale samo za izvedene intervencije, a ne za ono što namerno nisu uradili. Oni su obučeni da intervenišu, a ne da osmatraju, ili da čekaju, ili da rizikuju pruživši šansu pacijentu da se sam oporavi, ili da potraži drugog lekara. Zapravo, jedan od naših ključnih subverzivnih saveta studentima medicine je sledeće: da bi položio ispite i završio medicinski fakultet, a pri tom sačuvao razum, uvek na testu zaokruži odgovor koji podrazumeva gomilu intervencija kao odgovor na pitanje i garantovano ćeš uvek biti u pravu. Na primer, recimo da vam neko kaže da vaš pacijent ima bubuljicu na nosu, šta ćete vi da uradite u tom slučaju? Ako je prvi ponuđeni odgovor posmatranje i čekanje, sačekajte par dana da vidite šta će se desiti, taj odgovor je netačan, odbacite ga. Ali ako je jedan od ponuđenih odgovora odseci mu glavu i prikači ga na veštačka pluća, zatim poveži sve arterije i daj mu dvadeset različitih antibiotika i steroida, taj odgovor je tačan.
Kao pacijent, jednom kad se prepustite sistematskom pregledu, vaš lekar može da tumači manje nenormalnosti – prave ili lažne – kao preduslov za neke ozbiljne bolesti, zahtevajući naravno i ozbiljne pred-intervencije. Malo odstupanje nivoa šećera u krvi može da se tumači kao preduslov za šećernu bolest, i dobićete par lekova da ponesete kući. Ili će lekar naći nešto drugo – recimo zalutali trag na EKG-u, koji je nastao kao posledica preleta aviona – što će ga navesti da poveruje da vi imate preduslov za srčano oboljenje. Otići ćete tako kući sa pred-lekovima za srce, koji će vam, boreći se sa preduslovom za srčani napad, načiniti haos od života, tako što ćete imati iznenadne promene ponašanja i mentalnog stanja, uz zamagljeni vid, zbunjenost, razdražljivost, delirijum, halucijancije, tupost, napade i psihozu.
Možda će vam prepisati atromid S, lek „za snižavanje holesterola“, koji će vam, osim eventualnog snižavanja nivoa holesterola u krvi, takođe izazvati i neke od pratećih pojava: umor, slabost, glavobolju, vrtoglavicu, bol u mišićima, gubitak kose, pospanost, zamagljeni vid, drhtanje, znojenje, impotenciju, smanjenu želju za seksom, anemiju, čir na želucu, reumatski artritis i lupus eritematodes. Naravno, da je malo verovatno da će vam lekar ovo izdeklamovati ili pročitati uputstvo koje dolazi sa lekom. A još je manja verovatnoća da će vam pročitati ono napisano u malim crnim zagradama – „još nije utvrđeno da li smanjenje holesterola ovim lekom ima štetna, korisna ili neka druga dejstva na smrtnost pacijenta u slučajevima srčane arterioskleroze. Potrebno je da prođe još nekoliko godina pre nego što nauka da odgovor na ovo pitanje.“
Koja bi osoba uzela ovaj lek posle čitanja ovih informacija?
Ono što se najčešće dešava kao pred-tretman za pred-bolest je kada vam doktor izmeri krvni pritisak i nađe da je on malo povišen. Ignorišući činjenicu da je vaš pritisak možda privremen ili uslovljen već samim tim što se nalazite u ordinaciji, najverovatnije je da ćete otići kući sa prepisanim lekom za pritisak. Iako ćete vrlo malo dobiti upotrebom ovog leka na poboljšanju vašeg zdravlja, možda ćete uz to zakačiti još nešto: kontraindikacije idu od glavobolje, pospanosti, letargije i muke, do impotencije. Godine 1970, Projektna grupa za istraživanje lekova za srčana oboljenja (The Coronary Drug Project Research Group) našla je da ovi lekovi izazivaju toliko neželjenih pojava među kojima su i infarkt sa nesmrtonosnim ishodom, kao i plućna embolija – da ove posledice daleko premašuju svaki pokušaj smanjenja smrtnosti od srčanih oboljenja njihovom upotrebom. Doktori su počeli da ističu značaj sistematskih pregleda tokom Velike krize u tridesetim godinama dvadesetog veka – iz vrlo očiglednih razloga. Iz istih očiglednih razloga, zubari kreću da maltretiraju ljude sa rutinskim kontrolama u njihovim ordinacijama.
U SAD-u svako dete treba da obavi pregled kod zubara do svoje treće godine, a do sedme, kod ortodonta. Ovi pregledi se nisu pokazati preterano korisnim kod većine dece, ali je izvesno da im nanose štetu. Ne mislimo samo na trovanje živom, karakteristično za zubne ordinacije, snimanje rendgenom, ili fluorom, već i na sam pregled. Oštri zubni instrumenti kojima zubari pregledaju pacijente, pokazali su se kao prenosnici raznih bakterija sa bolesnih na zdrave zube. Ortodoncija je još uvek misteriozna i nedokazana umetnost. Znamo da mnogi ljudi pate kasnije u životu od upale desni, zbog primene ortodoncije u mladosti. Znamo da se i mnogim ljudima, kandidatima za ortodontske tretmane, a koji ih nisu iskoristili, zubi sami od sebe učvrstili i ispravili. Iako ove intervencije možda neće ni vama ni vašem detetu doneti ničeg dobrog, sigurno je da će se njima i te kako okoristiti vaš zubar ili ortodont.
Iz našeg iskustva, doktori – a naročito zubari – postaju vrlo agresivni kada je u pitanjuredovna kontrola. Poznajemo zubare koji su odbili da obiđu pacijente u hitnoj pomoći, jer su ovi propustili da dođu na redovnu šestomesečnu kontrolu! Naravno, ovo daje za pravo zubarima i lekarima da zaigraju u ovoj velikoj igri Medicine, na kartu „okrivi žrtvu”. Radije će vam reći da ste kasno došli, nego što će priznati da su njihove svete tajne beskorisne, a magija nepotrebna.
Svi doktori će vam reći da ne postoji prerani dolazak lekaru. I većina ljudi će u to da poveruje. Ali vi morate da shvatite, da sam čin pristanka na dijagnostičku proceduru znači da vi tražite lečenje, bar što se lekara tiče. Nema nikakve zabune po tom pitanju. Ako se pojavite, znači da to želite. Želite da vas podvrgnu celoj lepezi sakralnih tretmana, od aspirina do ritualnog sakaćenja. Svakako, doktor će prirodno naginjati ka jačim vidovima žrtvovanja, jer to pojačava njegov svetački status. Neki toliko jako vuku u ovu stranu, da potpuno izbacuju iz vida manje ekstremne mogućnosti.
Literatura:
Prevare Moderne Medicine – Dr Robert Mendelson