Jedan je čovek spavao u svojoj kući, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svetlost i ukaza mu se Spasitelj.
Gospod mu reče da za njega ima posao koji treba obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kuće. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom. Ovo je čovek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.
Svake se večeri čovek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osećajući da je celi dan istrošio uzalud. Videvši da čovek pokazuje znake obeshrabrenja, sotona se odluči umešati. Počeo je ga je savetovati: “Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikad nećeš pomaknuti. “Tako je, uverivši čoveka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost.
“Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to nameravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i izneti svoje muke Bogu. “Gospode”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu grešim? Zašto ne uspevam?” Bog mu sažalivši se, odgovori:
“Sine moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspeo. No, je li zaista tako?”
“Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vežbaš svoju veru i poverenje u moju mudrost. To si uspeo. ”
“Ja ću sada, sine moj, pomaknuti kamen.”
Nekad, kad čujemo Božju reč, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli šta On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i poverenje u Njega. Na sve načine treba vežbati veru koja pomiče planine, ali ipak je uvek Bog onaj koji zapravo to čini.