Ted Kopel (Koppel) je izrekao veoma oštar sud na račun vrednosti televizije kao medija: “Gotovo sve što se kaže u javnosti danas se snima i beleži… Većina od toga što se kaže nije vredno pamćenja.” Da je to jedini problem kod televizije, stvar ne bi bila tako loša, ali žalosna je činjenica da su iz godine u godinu upotreba jezika na televiziji, tematika emisija, psovke, bestidne reči – na sve nižem nivou. Došli smo dotle da je “pristojnost” deo tako daleke prošlosti u istoriji televizije da se malo njih seća vremena kada je ona predstavljala neki faktor u sadržaju programa. Čini se da danas ništa nije zabranjeno – prikazuje se sve, bez obzira koliko je to odvratno, grubo, bestidno ili bogohulno, i bez obzira koliko to može da uništi nečiju reputaciju. “Mi se menjamo gledanjem.” Svi smo ovo pročitali i slažemo se s tim, ali je malo nas to shvatilo ozbiljno.
Najživlji primer istinitosti ove maksime video sam pre nekoliko godina kada sam bio sa nekim slikarima u Juti. Nikada do tada nisam bio u kontaktu sa tako nepristojnim i vulgarnim ljudima. Bio sam sa njima samo dve nedelje pre nego što je jedna nesreća prekinula taj odnos. Od tada, kada god sam bio pod nekim stresom, te nepristojne reči su mi dolazile na vrh jezika i prosto navirale da izađu iz mojih usta, iako su mi psovke i vulgarnosti potpuno strane! I sve to zbog samo dve nedelje koliko sam ih slušao! Koliko god se opirao, i ja sam deo masovne kulture. Praktično je nemoguće izbeći njen uticaj. Čak je i moja prilično kratka izloženost uticaju medija prodrla u moje najdublje misli, pobude, motive i ponašanje. Ti “ovnovi za rušenje bedema” probili su odbrambene zidove moje duše prodrevši daleko dublje nego što bih želeo da priznam. Na sreću po mene, ja imam Boga koji me prihvata i pored mojih slabosti i grešaka.
Imajući na umu ovo svoje iskustvo, sasvim je logično što sam bio impresioniran pismom koje je Kerol En Džons poslala uredniku Vašington posta. Ovo je nesumnjivo jedna od najsnažnijih izjava o uticaju reči koje izgovaramo i čujemo, od svih na koje sam naišao: “I dok je Tom Šejlz (Shales) ispravno postupio kada se suprotstavio žalosnoj upotrebi nedoličnih reči na televiziji, on je ceo svoj zaključak potkopao neverovatnim zapažanjem da ‘jezik ne kvari um niti dovodi dušu u opasnost.’… Ja se nimalo ne slažem s tim. Jezik predstavlja samu srž komunikacije, koji ne služi samo za saopštavanje informacija, već je bogat i nijansama. Profesori engleskog ocenjuju radove svojih učenika ne samo na osnovu sadržaja i stila, već i na osnovu jasnoće misli i izraza… Neprecizni izrazi otkrivaju nedovršene misli. U iskazivanju čovekovog bića učestvuju i jezik i misli, nerazdvojno povezani sa svim finesama i nijansama uma.
Jezik može da ‘dovede dušu u opasnost’. Može da poseče isto tako oštro kao mač, ili da udari tupo poput toljage, tako da vas prepadne a da vam ne saopšti nešto vredno .Tom Šejlz takođe zaobilazi srž sukoba oko vulgarnog jezika time što se ne suprotstavlja struji ‘reci to bez uvijanja i ulepšavanja’, koja je danas toliko popularna među gospodarima Holivuda. Reprodukovanje ‘stvarnosti’ u njenoj najgrubljoj, najvulgarnijoj i najnasilnijoj formi toliko se ceni da niko ni ne procenjuje dobre i loše strane
toga.
“Ništa nije toliko opasno po život kao suženje čovekovih duhovnih horizonata. Ne postoji veće zlo koje ga može zadesiti od onog da mu ovozemaljske stvari zaklone nebo. Civilizacija ne može zameniti blagostanje duše. Nikakav napredak nauke, nikakvo posedovanje apstraktne istine ne može nadoknaditi makar i nepotpuno poznavanje najvažnijih i najuzvišenijih istina čovečanstva. ‘Jer čim će čovek otkupiti svoju dušu?!’
Iz večeri u veče, nama i našoj deci serviraju se emisije bez imalo kulturne vrednosti, kao da im je cilj stvaranje generacije koja će biti prezasićena i apatična, koja će govoriti jezikom ulice i na isti način razmišljati i reagovati, i koja neće kontrolisati svoje ponašanje i svoje nagone. Kakve misli i osećanja se rađaju pod uticajem prostakluka, psovki i pogrdnih izraza?
Drevni narodi su smatrali da zabava pruža najveće zadovoljstvo onda kada i poučava i razveseljava. Kakva šteta što smo u današnjem modernom svetu, izgleda, izgubili tu želju da, uživajući u životnim zadovoljstvima, nešto i naučimo. Mi više volimo da pritiskamo sve one dugmiće koji isporučuju programe koji izazvaju naše najniže i najprimitivnije porive.”
Zanimljivo je pogledati kakva nam uputstva u tom pogledu daje Biblija.
U Jevanđelju po Mateju 12:34-37 piše sledeće: “Usta govore ono čega je srce prepuno. Dobar čovek iz dobre riznice iznosi dobro, a zao čovek iz zle riznice iznosi zlo. Ali, kažem vam: Ljudi će za svaku nekorisnu reč koju izgovore odgovarati na Dan suda. Jer, na osnovu svojih reči ćeš biti opravdan i na osnovu svojih reči osuđen. “
U 7. poglavlju Jevanđelja po Marku Hristos govori o temi ovog našeg razmatranja: o onome čime vaspitavamo naš um. Da se Hristos obraćao ljudima dvadeset prvog veka, On bi nam svakako rekao da procenjujemo televiziju prema tome kakav način života ona podstiče.“Što izlazi iz čoveka ono pogani čoveka; jer iznutra iz srca ljudskoga izlaze misli zle, preljube, kurvarstva, ubistva, krađe, lakomstva, pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Boga, ponos, bezumlje. Sva ova zla iznutra izlaze, i pogane čoveka.”
I apostol Pavle govori o tome, posebno u 1. i 2. stihu 12. poglavlja poslanice Rimljanima, gde poziva vernike crkve u Rimu da ne dozvole da ih – kako to prevodi Dž. B. Filips – “ovaj svet oblikuje prema svom kalupu”. Pavle je, verujem, isto tako govorio i o tome šta naša deca treba da gledaju kada je predložio vernicima crkve u Efesu: “Živite u ljubavi… A blud i svaka nečistota ili lakomost da se ni ne spominje među vama, kao što dolikuje svetima; ni gadost, ni budalasti razgovori, ni lakrdije, što ne bi priličilo; nego radije zahvaljivanje… Niko da vas ne vara praznim rečima… živite kao deca svetlosti… u svakoj dobroti, pravednosti i istini… Ne budite saučesnici u jalovim ili mračnim delima, nego ih radije izobličavajte… Pazite, dakle, brižljivo kako živite, ne kao nemudri nego kao mudri, iskorišćavajući vreme, jer su dani zli.”
Džo L. Viler