Ovo je priča o planinaru koji se želeo popeti na najvišu planinu. U tu je pustolovinu krenuo nakon dugih godina priprema. No, kako je svu slavu želeo za sebe, odlučio se popeti na planinu sam.
Počeo je da se penje. Vreme je odmicalo i postalo je kasno. Umesto da pripremi logor za noć, nastavio se penjati sve dok se nije smračilo.
Gusta je noć obavila planinske vrhove. Oko čoveka sve je bilo crno. I dok se tako penjao, tek nekoliko koraka od vrha, okliznuo se i počeo padati velikom brzinom. Mogao je da vidi samo crne tačke i da oseća silu teže koja ga strašno vuče dole. U tim trenucima užasnog straha pred očima su mu se odigravali svi lepi i ružni trenuci njegovog života.
Misleći o tome kako je blizu smrti, iznenada je osetio kako ga snažno povlači uže kojim je bio vezan.
Telo mu je visilo u vazduhu, samo ga je uže držalo. U tom je trenutku mogao samo uzviknuti: Bože, pomozi mi !
Iznenada se s‘ neba začu dubok glas:
– Šta želiš da učinim ?
– Spasi me, Bože !
– Zaista veruješ da ja mogu da te spasim ?
– Naravno da veruem !
– Onda prereži uže kojim si vezan …
Nastupio je trenutak tišine. Čovek odluči se drži užeta svom snagom. Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana planinara našli mrtvog i smrznutog.
Njegovo telo visilo je o užetu za koje se grčevito držao samo tri metra od zemlje …
*Mnogo ljudi veruje u Boga, samo je malo onih koji veruju Bogu.